Pjenušac izgubljen u prijevodu
Pjenušac kao nadgradnja mirnog vina i time novonastalo sofisticirano piće dodane vrijednosti, ako je proizvedeno prirodnom Dom Perignon metodom, iziskuje puno vremena, znanja, vještine i određenih zahtjevnijih preduvjeta da bi se postigao ciljani rezultat.
Kada to uspije, ponosan vinar ulije djelo svoga znanja i upornosti u posebnu čašu i počinje uživati u sitnim gustim mjehurićima pjenušca. Užitak je veći ako je pjenušac iz butikne ekološke proizvodnje.
No netko pretjerano kreativan nenamjerno je odlučio dokinuti pjenušac kao samostalno profinjeno piće. Predlaže da se čaša s pjenušcem „obogati“ sa puno leda, nešto voćnog sirupa ili s likerom.
To nam se čini neprirodno. Gdje se nakon toliko truda izgubio pravi, izvoran i autentičan pjenušac?
Je li bila potrebna okrutna banalizacija pjenušca na osiromašenu bazu za svakojake proizvoljne dodatke?
Tko tako voli, nek izvoli, ali mi mislimo da s inovacijama ne treba pretjerivati, suvišne su.
Nakon svega već dovoljno kreativnog u samom procesu nastanka pjenušca, to sofisticirano piće degradirati na baznu tekućinu za kojekakve supstance što sasvim promijene pjenušac još je jedna od nepotrebnih poskulturalnih intervencija našeg doba u vinarstvu.
Birajte po svom ukusu, ali probajte razmisliti o tome da je manje više.