ČOVJEK KAO PČELA
ČOVJEK KAO PČELA
Moj radni vijek trajao je sve dok mi vid zamaglio se nije,
sve dok mi ruka zadrhtala nije kao ranjena ptica na uvelom lišću.
Radio sam dan za danom, dok mi kosti prstiju na ruci nisu postale tanje od čarobnog štapića.
Čuvao sam lozi dobar život, tražio od nje malo, toliko da po trsu za bocu- dvije vina bude.
Ostario iscijeđen, umirovio sam se ostavši sam s vinom iz utihnulih vinograda.
U dugim noćima tražim smisao i utjehu u onom što sam žarom pčele od mladosti stvarao.
Stvorio sam neka dobra, trajna i prolazna, ne puno jer radio sam časna vina.
A sad ne mogu više letjeti,
ne mogu točiti vino iz bačve u boce, ne mogu njegovati vino, vino kao med fino.
Utrtim putem već nasljednici lete…
Izdržat mogu li im krila u crnom dimu ljudske gluposti i pohlepe?
(inspirirano nerijetkim sudbinama iz okruženja i knjigom „The Human Bee“, Carol Ann Duffy)