S vinom kroz život i zašto ga pijemo?
Vino je piće koje nas razlikuje od životinja, to je piće bogova i elite smatralo se nekada.
Enkidu, divlji čovjek iz mita o Gilgamešu postao je civiliziranim čovjekom zahvaljujući mediteranskom trojstvu: maslinovom ulju, kruhu i vinu.
Uživanje u vinu srećom demokratizirali su već stari Grci na svojim symposionima, gozbama, skupovima koji su značili “piti zajedno“ i time su barem malo smekšali elitistički pristup vinu, ali s naglaskom na umjerenu konzumaciju što ih je razlikovalo od pijanih barbara.
Naravno elite su i dalje nastavile piti najbolje vino, dok su niže klase, a pogotovo robovi pili ono lošije i najgore vino.
S današnje perspektive takva vrsta elitizma izgleda nam duboko diskriminirajuće, dok s druge strane na snobizam mnogi ne gledaju previše neodobravajuće. Pojam elite je naravno rastezljiv. Intelektualna, duhovna i materijalna elita ne pije uvijek isto vino. 🙂 Neopravdano ekstremno skupa vina često nisu ona najbolja vina. To ne vrijedi za prirodna i ekološka vina kao i predikatna vina (izborna berba, ledeno vino, izbor bobica..). Njihova proizvodnja je zahtjevna, pa takva vina trebaju imati višu cijenu.
Zeleni silvanac
Ekstravagancija i skupi, blješteći proizvodi idu ruku pod ruku i imaju svoje obožavatelje dubljeg džepa koji se njima vole kititi.
Pierre Bourdieu, francuski sociolog i antropolog smatrao je da je vino hrana za hijerarhije jer se konzumenti razlikuju po ukusu. Ukus ovisi o društvenom porijeklu, obrazovanju i društvenoj mobilnosti. Statusni simboli razotkrit će kojoj društvenoj klasi pripadamo, a svi težimo pripadanju nekoj skupini.
Vino kao statusni simbol definira grupe ljudi koji u njemu uživaju ili se prave da uživaju kako bi se što bolje uklopili u određeno društvo. Osim što je vino statusni simbol, ono je i marker moći i privilegija.
Tijekom života ljudi se penju i padaju na društvenoj ljestvici. Promatrajući vinske konzumente primjećujemo da pojedina vina, tip vina ili sorta koju biraju služe za neku vrstu inicijacije i ulaznice u određenu društvenu grupu koja bira to vino.
Kako se o ukusima uvijek puno raspravljalo tako se puno raspravlja o različitim vinima. Stvaraju se trendovi, preferiraju se određena vina, neka su „ženska“ ili pak „muška“, ona za mlade, ona koja se treba razumjeti – ponekad je to zaista tako, a često je to opis za pomodarska skupa vina, ne nužno i dobra vina ali na cijeni kod „onih koji se razumiju u vina“ i stvaraju trendove.
Ovo su novodobne muke izbora, jer vino je postalo dostupno i masovno piće. Konzumenti su često zbunjeni, zbog realno puno loših vina događa se da budu odbijeni od pijenja vina, no kušanjem dobrih vina ljudi i prelaze s konzumacije drugih alkoholnih pića na umjereno uživanje u takvim pravim vinima.
Mi nismo zagovornici omasovljenja vina, niti elitističkog pristupa. Vino je sofisticirano piće odmjerenosti i umjerenosti koje stimulira težnju znanju, to je prirodno piće koje je odraz prirode prije negoli samog procesa ili proizvodnje pića.
Ljuska pomoć neophodna je ali u smislu vođenja od trsa, preko podruma do butelje što je za vinara usporedivo s odgojem djeteta u odgovornu odraslu osobu.
Koje vino birate, kada ćete se prvi puta susresti s vinom put je izgradnje vašeg vlastitog ukusa i učenja. Najvažnije je pritom vjerovati svojim osjetilima i u šumi informacija izvježbati izgraditi svoje kritičko mišljenje. Što se praktičnog dijela tiče, ovisno o vašim preferencijama najbolje je osobno upoznati vino na izvorištu kod njegova mentora, kod vinara.